Ja sam Borna Buljan.
Učenik sam 3.a razreda Komercijalno-trgovačke škole Split.
Rođen sam u Splitu 5.4.2005 godine. Od svoje šeste godine treniram nogomet te je moja prva ljubav branjenje. Svoje prve korake započeo sam u NK Adriatic gdje sam bio samo pola godine. Nakon Adriatica otišao sam u Hajduka gdje sam i dan danas. Trenutno igram za uzrast juniora (U-19), ali treniram i s prvom momčadi te ponekad budem rezerva na klupi. Jako sam sretan što imam priliku trenirati s vratarima kao što su Danijel Subašić, Lovre Kalinić i Karlo Sentić. Oni su veliki golmani s puno iskustva te mogu dosta toga naučiti od njih. Dobra su mi potpora u radu. Najveća mi je želja igrati utakmicu na punom Poljudu.
Od Poljuda do repke
Poziv sudionicima muške U-18 reprezentacije za prijateljski turnir u Poreču dobio sam 10.11.2022 godine.
Otputovao sam u Zagreb gdje nas je čekao autobus za Poreč. Bio sam jako uzbuđen jer je to bio prvi poziv koji sam dobio te sam se htio dokazati trenerima i suigračima. Planirano je bilo odigrati 3 prijateljske utakmice protiv Japana, Portugala te Irske. Većinu momaka poznavao sam jer sam igrao protiv njih više puta kada su bile prvenstvene utakmice. U sobi sam bio s momkom koji igra u Solinu te smo se dobro slagali.
Sam kamp bio je odličan – od hotela, terena, hrane – sve je bilo na visokom nivou. Svi smo shvatili to ozbiljno zato što smo se htjeli dokazati te izboriti svoje mjesto za kvalifikacije za Europsko prvenstvo sljedeće godine. Na kampu smo proveli 8 dana te od toga odradili 3 utakmice i 5 treninga. Trener je odmah na početku odredio da ćemo ja i kolega golman koi inače brani u Dinama braniti jednako. Ja sam branio protiv Japana, on protiv Portugala te smo u zadnjoj utakmici branili prvo poluvrijeme ja, drugo on. Jako sam zadovoljan kako sam odradio te svoje utakmice. Bio sam jako dobar te imao dosta solidnih obrana.
U te 3 utakmice imali smo totalni mix rezultata:
- pobijedili Japan 2:1
- izgubili od Portuagla 2:1
- remizirali s Irskom 0:0
Na kraju smo se svi sretni i zadovoljni vratili svojim kućama s malim žalom jer smo se taman priviknuli u tih 8 dana jedni na druge. Nadam se da ću i za sljedeće okupljanje opet dobiti poziv za reprezentaciju jer nema ljepšeg osjećaja nego predstavljati boje svoje nacije. Trudit ću se svojim radom i zalaganjem to i potvrditi. Ovo je bilo jedno iskustvo koje su sigurno rado pamtiti.
Piše: Borna Buljan, 3.a
