Predstavljamo: ravnateljica Komercijalno-trgovačke škole Split

Intervju s našom ravnateljicom Andreom Braovac

Autorice članka: Melisa Jahibašić i Rionda Hoxha, 4.b

Dočekali smo još jedan početak školske godine, a za nas maturante ujedno i posljednje godine srednjoškolskog obrazovanja. U ravnateljičinu uredu dočekalo nas je novo nasmiješeno, ali vrlo poznato lice. Naša draga nastavnica Andrea Braovac, nastavnica predmeta Poznavanje robe, zasjela je na čelo škole. U novoj ulozi, ali u “starom ruhu” otvorila nam je vrata svoje nove “učionice”.

Sve što niste znali o njoj, što (ne) voli, kakvi su joj planovi u vodstvu Komercijalno-trgovačke škole i što bi poručila učenicima, roditeljima i djelatnicima otkrivamo u ovom intervjuu.

Pročitajte i uživajte!

1. Kakva ste učenica bili?
   Bila sam marljiva učenica, vrlo dobra. Ako misliš na opći uspjeh, nisam nikad prolazila s odličnim uspjehom. 
   
   
2. Jeste li kao učenica ikada zamišljali da ćete jednoga dana biti ravnateljica?
   Ne, naravno da nisam, sve do unazad dvije godine kada sam postala predsjednica Školskog odbora i kada sam nekako uočila potrebu za promjenama u našoj školi. 
   
   
3. Što vas je privuklo radu u školi? 
   U osmom razredu pojavila se nova nastavnica Kemije koja me oduševila. Imala je nešto što ja dotad nisam vidjela kod nastavnika i jednostavno, pored toga što sam voljela kemiju kao predmet, počela sam u sebi osjećati nastavnički poziv. No kod upisa na fakultet nije išlo baš sve glatko. Nisam uspjela upisati kemiju i biologiju na PMF-u, a moj drugi izbor bilo je kemijsko inženjerstvo na Tehnološkom fakultetu. Tako sam upisala i zavšila kemijsko inženjerstvo, počela raditi u struci i nakon nekoliko godina pružila mi se prilika za jedan honorarni posao u Pučkom otvorenom učilištu Zlatna vrata. To sam prihvatila, tako da sam, evo, u nastavi od 2008. godine.
   
   
4. Što učenici možda ne znaju o poslu ravnateljice? 
   Pa sigurno ne znaju da zapravo ovaj posao zahtijeva vječiti balans, balans između onih činitelja pedagoškog trokuta: nastavnik – učenik – roditelj. Nekako se posao ravnatelja veže samo za ove vidljive osobe u školi, ali zapravo to nije tako. 

5. Što vam je najljepši dio Vašeg posla ? 
   Učenici! Učenici su mi najljepši dio posla. Kad ih sretnem na hodniku, to je najljepši dio dana na ovom radnom mjestu. 

6. Što vam je najveći izazov? 
   Najveći izazov mi je kako uskladiti očekivanja nastavnika, očekivanja i zahtjeve roditelja i  zapravo same zahtjeve učenika. Ja nastojim te odluke donositi na temelju zakonitosti i pravednosti, ali uvijek sam na strani učenika. 

7. Što ste kroz rad s učenicima naučili o sebi? 
   Naučila sam biti strpljiva, što inače nisam po prirodi. Puno dobrih stvari naučila sam u radu u školi koje mogu primijeniti i u privatnom životu. 

8. Što mislite da učenici mogu naučiti od svojih nastavnika osim gradiva? 
   A puno toga! Mogu dobiti jedan širi pogled na život. Mislim da one lekcije koje se uče na nastavnom satu, a nisu vezane  za gradivo, da se one bolje pamte nego sam nastavni sadržaj. Mogu naučiti puno o povjerenju, o nekakvom stvaranju pozitivne slike o sebi. Uvijek je dobro čuti kako te drugi vide, pa onda se možeš malo i korigirati, modelirati se, postati ono kako danas kažu popularno – najbolja verzija sebe. 

9. Postoji li nešto što biste voljeli promijeniti u današnjem školstvu? 
   Pa ja ću se svakako zalagati za više praktične nastave. Mislim da je projektna nastava, s kojom smo mi krenuli u Komercijalno-trgovačkoj školi, jako dobra. Osobito problemska nastava gdje se učenike stavlja pred konkretan problem. Ja mislim da je dobro pogriješiti u ovom sigurnom okruženju poput škole, da se greška ne treba kažnjavati ocjenom jer se na greškama zapravo najbolje uči. Takvu priliku nećete imati kad izađete iz škole. Svaka vaša pogreška bit će protumačena kao mogući neuspjeh.  

10. Koliko je važno da ravnateljica bude autoritet, ali i osoba kojoj se učenici mogu obratiti?
    Mislim da jedno ne isključuje drugo. Ravnateljica treba biti autoritet, ali autoritet ne            znači udaljenost ili strogoću. Važno mi je da učenici znaju da mogu doći razgovarati sa mnom kada imaju problem, pitanje ili ideju. Istodobno moraju znati da postoje pravila koja svi trebamo poštivati.

11. Što biste voljeli da učenici pamte o svojoj školi nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja? 
    Voljela bih da pamte ljude i osjećaj pripadnosti. Nadam se da će se jednog dana sjetiti svojih prijatelja, nastavnika, školskih izleta i svih malih trenutaka koji su činili njihovo odrastanje. Najviše bih voljela da mogu reći: „U toj školi osjećao/la sam se prihvaćeno i naučio/la sam vjerovati u sebe.”

12. Koji vam je trenutak u školi ostao posebno u lijepim sjećanjima? 
    Teško mi je izdvojiti samo jedan trenutak jer ih je bilo mnogo. Posebno pamtim trenutke kada su učenici ostvarili nešto u što su prije sumnjali – osvojili nagradu, uspješno završili projekt ili jednostavno napravili veliki korak naprijed. Takvi trenutci podsjećaju me zašto je rad u školi toliko vrijedan. 

13. Kada biste našu školu morali opisati u tri riječi, koje bi to bile? 
    Drugačiji pristup, nastojanje da se učenika koji je možda marginaliziran potakne na rad, da ga se vrati u ravnopravan položaj sa drugima i vesela atmosfera. 

14. Što biste poručili učeniku koji misli da nije dovoljno dobar? 
    Vjeruj u sebe! To što ti trenutno ne ide, što možda nisi na onoj razini na kojoj bi trebao biti, ništa ne znači. To ne znači da si loš, nego jednostavno ti treba malo više vremena, trebati ti pomoć. Prihvati tu pomoć, pokucaj i na neka druga vrata. Ako se jedna zatvore, druga vrata će se otvoriti.